Ovaj esej je nastao u okviru projekta „District of Reconciliation“, koji sufinansira Evropska unija, a sprovodi se uz učešće Evropskog pokreta u Srbiji i pod koordinacijom Fondacije Novi Sad – Evropska prestonica kulture. Sadržaj ovog eseja je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti projektnih partnera.

Raspad Jugoslavije i krvavi ratovi vođeni u Hrvatskoj i BiH (ne treba zaboraviti ni Sloveniju, ali
srećom po Slovence ratna su zbivanja, razaranja, uključujući i broj žrtava ipak bila znatno manja
nego u RH, a o BiH da se i ne govori) na svim su stranama ostavili razoran pečat i mnoge rane i
usprkos protoku vremena (još uvijek) nisu zaliječene. Ne zaboravimo: radilo se, koliko o
oslobodilačkim ratovima, jednako toliko i o tragičnom građanskom ratu iz kojeg nitko, ama baš
nitko nije izašao čist. Izvorište i početak rata nisu sporni, ali krug se ne iscrpljuje i ne zatvara samo
s Miloševićem i njegovim falangama kao najvećim, ali ne i jedinim krivcima. Stoga, pričati o tome
tko je više ili manje kriv za sve te strahote, nakon svega više naprosto nema smisla (barem ne za
mene), jer kada su po gradu u kojem živim (Osijek) „rokale“ srpske granate, a to je trajalo gotovo
godinu i pol dana, svaki dan, naravno da ste bijesni na „Srbe“, jer ste uplašeni, slabiji i nemoćni,
ali jedino što znam, znam da nikada nisam mrzio; možda je i razlog što mi nitko blizak u obitelji
nije tijekom rata stradao, za razliku od Drugog svjetskog rata gdje su mi dva strica i majka bili
zatočeni u Jasenovcu i čudom se spasili. Majka razmjenom grupe partizanskih žena za zarobljene
njemačke oficire, jedan stric bijegom u partizane, dok je drugi proveo čitavo vrijeme rata u logoru
i ostao je živ, vjerojatno stoga jer nije bio ni Srbin, ni Židov, već Slovak koji je imao zlatne
zanatlijske ruke, a takvih je u logoru uvijek nedostajalo. Ali, čim je rat svršio, sa porodicom se
odselio u Slovačku i kada sam ga 1968. godine, na proputovanju u Prag (gdje sam se 22. kolovoza
probudio sa pogledom na sovjetske tenkove na gradskim ulicama) prigodom posjeta u njegovom
domu u Bratislavi upitao kako mu je to bilo u Jasenovcu, jednostavno o tomu i nakon toliko godina
nije mogao govoriti; samo dobro pamtim da mi je rekao kako će se sve to što se zbivalo, taj strašni
bratoubilački rat u Jugoslaviji ponoviti. Naravno, kao tada nadobudni student filozofije u Zagrebu,
sa iskustvom sudjelovanja u studentskom buntu, mislio sam kako je nemoguće da se takvo što desi
u „mojoj“ zemlji i da stric već u poodmaklim godinama ne zna što priča. Bože, kako sam bio
glupav i koliko je stric bio u pravu, ali iz ove se kože nažalost nema kuda. A, zašto sve ovo pričam,
jednostavno stoga što mislim da korijeni našeg zajedničkog zla leže u ipak ne tako davnoj prošlosti
koju smo naslijedili, s kojom se nismo znali nositi, ili barem ne na pravi način i za koju i danas
plaćamo danak, do jučer u krvi, a sada u mržnji, sukobima, nacionalističkim (kseno)fobijama,
vjerskim isključivostima, kulturalnim netrpeljivostima raznih oblika i sadržaja, ambicijama da
tuđe prisvojimo, domesticiramo, ili ako to ne ide, onda s prezirom i gađenjem odbacimo kao manje
vrijedno itd. A, razne priče kojima sve te naše mitove, nacionalističke kultove i stereotipe želimo
opravdati, prenaglasiti , istaknuti da nas u odnosu na druge čini boljim i vrednijim puke su tlapnje
s kojima se svaka strana za sebe mora otvoreno, pošteno i iskreno do kraja suočiti, (samo)kritički
propitati, a to je uvijek mučna i tegobna misija za koju treba imati snage. A, tako nam često
izostaje. Stoga moram naglasiti kako ću o pitanjima suočavanja s prošlošću govoriti isključivo iz
hrvatske perspektive, jer o onome što se zbivalo u BiH, Srbiji, kasnije na Kosovu nemam
neposredno iskustvo (iako sam posjetio ratno Sarajevo u proljeće 1994. godine i proveo u njemu
jedan tjedan, po raznim osnovama, sedam nezaboravnih dana ponosa i straha), ali nakon života
pod neprestanim granatiranjem od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi (najviše Arkanovaca)
u ratnom i opkoljenom Osijeku (1991.-1992.) svako teoretiziranje o tim stvarima mi se već odavno
smučilo, naprosto je lažno i licemjerno, uostalom kao i svako kvaziintelektualno nadigravanje
kako bi u „tim poslima“ pokazali da smo pametniji, informiraniji, načitaniji od sugovornika. I da
bolje i dalje od drugih vidimo, ono o čemu stvarno pojma nemamo. Suočavanje s prošlošću,
obračun sa povijesnim revizionizmom, prije svega je pitanje morala, civilizacijsko pitanje, mjera
ljudske humanosti i pristojnosti. Stoga, početak i kraj svih naših priča mora se, barem u ovom
našem kontekstu potražiti i naći u simbolima i narativima antifašizma, u najširem smislu riječi, a
unutar tog ogromnog dijapazona smješteni su svi ostali silni pojmovi i sadržaju koji su na različite
načine, često i bez vlastite krivnje obesmišljavali naše živote podvrgavajući ih voluntarizmima
različitih vrsta, od kojih je onaj najčešće spominjani, tj. nacionalistički, šovinistički tek vršak
velike sante leda koja pluta ispod površine mora bezumlja. Nalik je čuvenoj pjesmi židovskih
boraca tijekom ustanka u Varšavskom ghettu 1943. godine („Zog nit keymol“), koja svršava
stihovima:

„Ova je pjesma napisana krvlju, a ne olovkom
To nije melodija koju pjevaju ptice u divljini
Ovu su pjesmu pjevali ljudi usred zidova koje su rušili
Ljudi s revolverima u rukama“.

Antifašizam je trajna vrijednost, koja se danas nastoji s pozicija desničarskog klerofašizma i
ekstremizma posvema devalvirati, ali ne argumentima, već (ne)vješto skrojenim etiketama kojima
se nes(p)retno ekvilibrira sa istinom i činjenicama, pretvarajući ih tako u revizionističku i
populističku bujicu laži, a sve s jednom jedinom nakanom: difamirati i tako oslabiti kolektivno
antifašističko pamćenje i u konačnici poražene fašističke snage zla pretvoriti u žrtve i stvarne
povijesne pobjednike. Naravno, pri tomu što je moguće više i bestijalnije uniziti sve one koje se
tomu suprotstavljaju, jer prksno upozoravaju kako grlati antikomunisti žele revidirati povijest
antifašizma izjednačavajući ga sa staljinskim i dogmatskim komunizmom, zataškavajući vlastite
zločine. I uistinu, komunizmu i komunistima se može puno toga prigovoriti, sami su počinili brojne
grijehe i zločine, ali treba biti pošten pa reći i to: komunisti su, ma što o tome mislio bilo tko,
najviše doprinijeli pobjedi nad fašizmom i u borbi protiv fašizma su podnijeli najveće žrtve. Bez
njih i njihova doprinosa, nacifašizam ne bi bio poražen. Ali, kako vidimo ta pobjeda nije bila
konačna; zar je moguće da se nakon svega pokazala Pirovom? Usprkos svemu opet dižu glavu, a
razne pojavne oblike te aždaje imali smo prigodu i na svojoj koži upoznati, kako u vlastitoj sredini,
u kojoj živimo, tako i u susjeda, pa zar je onda čud(n)o da se recimo hrvatski i srpski šovinisti tako
dobro razumiju, čak i poštuju, pa i onda kada se međusobno sukobljavaju, što naravno ne znači da
jedan drugoga ne bi skratili za glavu, ali to ipak „po nekom drugom osnovu“. U svakom slučaju
fašizam se vratio na političku scenu u novim oblicima (Umberto Eco), nizom starih tema i metoda,
a najveći je problem u tomu što danas nema kao ranije snažnog antifašističkog pokreta da mu se
suprotstavi. I stoga je (dobrosusjedska) zadaća ovog povijesnog trenutka, ne samo na našim,
nekada zajedničkim prostorima, već i diljem svijeta: osnažiti i osmisliti nove antifašističke snage
i vrijednosti, u protivnom svijet opet srlja u novi veliki bezumni rat, žižak je bio potpaljen u
Jugoslaviji, srećom, usprkos silnim žrtvama i razaranjima (simboli Vukovar i Srebrenica) nije se
zapalio, ali Ukrajina nas upozorava kako se povijest nepodnošljivom lakoćom može ponoviti. Sada
i kao farsa , ali i kao tragedija A, svaki je čovjek „lipote žedan, ljubavi gladan“, kako kaže jedna
prekrasna, elegična dalmatinska šansona, sposoban i spreman i za najviše uzlete duha, ali i (češće)
za najveće zločine i najprljavije gadosti, sve ovisi samo o tomu kojim putom, na koji način želi
ostvariti snove o kojima pjeva. Kako to prepoznati na vrijeme, vječno je pitanje bez odgovora.

Bosna i Hercegovina, 30 godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma

Vrijeme u BiH kao da je u političkom smislu stalo, iako je prošlo 30 godina od potpisivanja
Daytonskog
mirovnog sporazuma koji je u toj zemlji bremenitoj ogromnim problemima spriječio daljnja
strašna ratna
razaranja i međunacionalne krvave obračune u mentalnom se pogledu suštinski malo ili gotovo
ništa nije
promijenilo. lako takvo stanje ,zamrznutog konflikta“ nikome ne odgovara, jer onemogućava
stvarni
društveni i ekonomski, zapravo normalni razvoj zemlje, vladajuće se entitetske, nacionalistički
strukturirane elite, uz manja odstupanja, usprkos svemu međusobno podržavaju (i dobro razumiju),
a u
tomu imaju potporu raznih bitnih međunarodnih faktora, tzv, garanta mira i stabilnosti koji u i
preko BiH
međusobno nastavljaju voditi svoje ,ratove“, dakle daleko više računa vode o vlastiti interesima,
no o
interesima zemlje za koju su pred međunarodnim forumima i zajednicom preuzeli obvezu da je
štite i
pomognu joj u poslijeratnoj obnovi međunacionalnog povjerenja, demokratizaciji društva i
izgradnji
stabilnih i efikasnih političkih institucija. Dakle, danas više nego ikada ranije, jer svi moraju biti
svjesni da
vrijeme ne radi za BiH i njezine građane; jedinstvena, cjelovita i nedjeljiva Bosna i Hercegovina
traži
temeljitu preobrazbu metoda djelovanja i načina ponašanja, ali upravo unutar naglašenog okvira
na koji
pametni i dobronamjerni upozoravaju, a budale i zlonamjerni ignoriraju: dakle unutar , jedinstvene,
cjelovite i nedjeljive“ države i zajednice sva tri konstitutivna naroda, ali i ostalih koji u njoj žive.
BiH je,
bez ikakvog pretjerivanja najžilaviji i najsloženiji regionalni Gordijev čvor, ali i šire međunarodne
politike
koji se ne može, niti ga treba rješavati zamahom mata; svako ishitreno rješenje (a bilo je i biti će i
ubuduće takvih pokušaja), i to se jasno pokazalo, osuđeno je na propast i u konačnici, u nekom
trenutku
velikih međunarodnih kriza može voditi obnovi ratnih sukoba ili barem žestokih lokalnih, pa i
oružanih
konflikata, što bi bilo ravno katastrofi koja nikome dobrog ne bi donijela. Uostalom rat u BiH
tijekom 90-
ih godina minulog stoljeća i krvavog raspada Jugoslavije to je više nego jasno potvrdio. Ali, kao
što
znamo, nikada nitko (posebice mi na ,brdovitom Balkanu“) nije ništa naučio iz povijesti; pokazali
smo se
kao iznimno loši đaci, ali vrsni ponavljači vlastitih grešaka i propusta. Istina ,ručno“, strpljivo,
demokratskim sredstvima i uz puno uvažavanje političkih oponenata ovo komplicirano
odmotavanje
bosanskog Gordijeva čvora sigurno bi (pre)dugo trajalo, ali čini se da bolje alternative nema, sve
su
prečice već iskušane i nijedna nije polučila očekivane dobre i efikasne rezultate. Dapače, samo su
pogoršavale, već i onako tragičnu situaciju u zemlji. Međutim, pesimizam ili puke konstatacija
kako je
BiH naprosto takva i od Boga zaboravljena i prokleta zemlja nemaju nikakvog smisla, naprosto
jer nisu
točne i istinite; BiH može i mora bolje, za svaku situaciju postoji rješenje, samo se u sva tri entiteta
treba
(uvjeren sam da i može) stvoriti kritična masa građana kojoj je dosta općeg lopovluka i javašluka,
laži i
sebičnosti vladajućih nomenklatura i koja će okupiti političke, ali još i više šire (sada pasivizirane)
građanski orijentirane društvene snage i tako inicirati pokret istinskih političkih i društvenih
promjena u
kojima će se na pravi način respektirati i usklađivati različiti, pa i etnički i vjerski interesi i u
kojima će na
prvom mjestu biti čovjek kao građanin, a ne kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Tu veliku ulogu mogu i
moraju
odigrati progresivne snage unutar BiH, posebice u okvirima civilnog društva (koje nije tako
slabašno kako
se na prvi pogled čini), ali kojih ima i u drugim segmentima društva (dijelovi akademske, kao i
vjerskih
zajednica itd.), posebice među mladima, iako su te snage i pokreti još uvijek nedovoljni, često
,razmrvljeni“, heterogeni, sama činjenica da postoje od velike je važnosti. Moraju (o)jačati i uz
potporu
međunarodne zajednice, ali i okolnih zemalja u regiji, prije svih Srbije i Hrvatske koje ne samo da
imaju
pravo, već i dužnost skrbiti o dobrobiti BiH, jer u njoj živi veliki broj njihovih sunarodnjaka.
Naravno to
ovakva, prije svega Vučićeva Srbija, pa u velikoj mjeri i aktualna hrvatska vlast nikako nisu u
stanju, jer se
još uvijek u dobrom dijelu političkog mainstreama ovih dvaju država zanose nerealnim
nacionalističkim
resntimentima Repulike Srpske koja će s prisajediniti Velikoj Srbiji, odnosno pogubnim
fantazmagorijama
o Herceg-Bosni koja će, možda ne formalno, ali u svakom drugom pogledu (p)ostati integralnim
dijelom
RH, što se u stvari, velikim dijelom već i ostvarilo. Faktičko stanje stvari na tom dijelu
zapadnohercegovačkog terena to nedvosmisleno potvrđuje. Ne zaboravimo, nije Haški tribunal
likvidirao“ Herceg-Bosnu, ta je ideja koju je zdušno podržavao i osobno Franjo Tuđman, bila s
njegove
strane ,, žrtvovana“ u korist rješavanja, odnosno gašenja srpske pobune u RH. Dakle, na djelu su
još
uvijek, više ili manje vidljive, odnosno skrivene, ali u svakom slučaju jake silnice koje
dezintegriraju
cjelovitu BiH i koje razvidno demantiraju puko deklarativne istupe Beograda i Zagreba kako su ,,
predani“
brizi za stabilnost BiH i kako time ujedno vode računa i o vlastitoj, kao i široj regionalnoj
stabilnosti. Kada
bi to, barem djelimice bila istina, situacija u BiH ne bi bila tako tragična, kakva jest svih ovih 30
godina.
Konačno bi se svi, i u BiH, ali i u regiji morali suočiti s evidentnom činjenicom da se svijet u
političkom, ali
i u svakom drugom smislu suštinski izmijenio, na djelu je posvema nova paradigma, koja sa
vremenima i
svijetom nakon pada Berlinskog zida gotovo ni u čemu nije zajednička. Svijet prolazi ogromne,
turbulentne promjene, a mi kao da to ovdje, na našim nekada zajedničkim prostorima (isključio
bih
Sloveniju, koja je i u Titovoj Jugoslaviji uvije znala što hoće i znala se izboriti za svoje interes, to
bi
naprosto morali respektirati i ponešto od njih i naučiti) ne želimo vidjeti, odnosno ne možemo
prepoznati Sada sve to o čemu sam tek ponešto natuknuo, svjestan sam, iz niza razloga nalikuje
utopiji,
ali iz utopije, kako nas je učio veliki filozof nade Ernst Bloch (jednako kao i teolog nade Jiirgen
Moltmann) rađaju se najmoćnije humanističke ideje, samo treba uporno raditi na njima i vjerovati
da su
i
danas moguće i da se poslužim Tertulijanovom maksimom: ,,Credo quia absurdum“, kao
pravcem u
(p)ostvarenju tog plemenitog cilja. Za BiH je ključno, barem za početak pronaći vezu, put suradnje
između građanskog i nacionalnog i na sve podsmjehe brojnih profesionalnih skeptika koji će
odmah čim
to čuju odmahivati rukom i proglašavati to za ,nemoguću misiju“, ne treba se isuviše obazirati;
naravno
sve korisno što se čuje sa raznih strana treba akceptirati, ali mora se poći i ići putom drugim i
drukčijim
od onog kojeg su trasirale nacionalističke elite, jer osim ,,krvi, suza i znoja“ ništa dobrog nisu
donijele.
Naravno, osim sebi i svojim hajdučkim družinama koje su se u općem metežu i siromaštvu sjajno
snašle i
postale novim krezovima našeg palanačkog, klajnbirgerskog svijeta, u kojem mase obespravljenih
i
normalnim životom zakinutih Srba, Hrvata i Bošnjaka naprosto vegetiraju. O zločinima, korupciji,
kriminalizaciji društava, općem urušavanju temeljnih moralni i civilizacijskih vrijednosti na svim
stranama i u svim sredinama bivše nam zajedničke države neću ni govoriti, jer je to već postalo
izlizano,
banalno opće mjesto naše više tegobne stvarnosti. | sve se to na svakom koraku iščekivanog i
željenog
,NOVOg puta“ mora imati na umu, to je naprosto ,conditio sine qua non“ bosanskohercegovačkog
opstanka i kao države i kao društva.
U strogo političko-praktičkom smislu ključno je pitanje trenutka, pitanje tzv. trećeg entiteta. O
tomu su
se do sada, a izvjesno je i dalje će se voditi brojne rasprave, nedavno je te teme otvorio i Max
Primorac
(lik hrvatskih korijena, porijeklom iz BiH) iz Zaklade Heritage, bliskoj Trumpovoj administraciji
, što su
mnogi, ne bez razloga protumačili kao ,ispipavanja terena“ Bijele kuće za promjenu svoje politike
prema
BiH, a koja je do sada inzistirala na strogom poštivanju sporazuma postignutog u Daytonu, u kojem
je
utvrđen (do)sadašnji politički ustroj zemlje, koji je blago rečeno iznimno kompliciran, skup i
neefikasan.
Koliko je zamršena upravljačka struktura u BiH jasno ilustriraju podaci kako država s manje od
četiri
milijuna stanovnika ima 149 ministara u 13 vlada, po devet predsjednika i potpredsjednika, 635
članova
parlamenta itd. Je li Dayton bio samo privremena opcija kojom se spriječila daljnja eskalacija rata,
a
nakon par godina ga je trebalo doraditi, odnosno mijenjati možemo samo nagađati, jer različitih
izjava
po tom pitanju ima sijaset, ali činjenica je da je još uvijek na snazi (iako je postupno dorađivan i
prilagođavan imperativu kriza koje su ovladavale bosanskohercegovačkom scenom), da je to okvir
oko kojeg se mora postići konsenzus, ukoliko ga se želi mijenjati. Do nedavno naizgled
nedodirljivi čelnik Republike Srpske, Milorad Dodik kojeg je visoki predstavnik OHR-a Christian
Schmidt nakon silnih natezanja ipak maknuo sa političkog trona, stalno je uznemiravao duhove
pričama, ne samo o izdvajanju RS iz sastava BiH, već i o podijeli Federacije BiH na bošnj: i
hrvatski dio, čemu se kao i uvijek žustro suprotstavila bošnjačka stranka, ali (samo naizgled)
začudo i dio srpske oporbe u Banja Luci koja se usprotivila hrvatskom entitetu, kojem je do sada
iz puko pragmatično-ideoloških razloga Dodik držao ljestve“, a o kojem ogromna većina Hrvata
u Federaciji već godinama mašta i sanja. Do sada svi hrvatski pokušaji oko ideje trećeg entiteta
nisu nailazili na potporu bošnjačke strane, a Amerikanci kao presudan faktor za održavanje
stabilnosti ,daytonske“ BiH su to rezolutno odbacivali, smatrajući da bi to vodilo novim sukobima
i definitivnom rastakanju zajedničke države, što opet neskriveno zagovora i promovira Dodik i
njegova družina potpomognuta Vučićevim Beogradom i idejom stvaranja ,,srpskog sveta“, po
uzoru na putinovske košmare o ,ruskom svetu“. | sada je suštinsko pitanje: jesu li Hrvati, na čelu s
Draganom Čovićem i ,beha“ HDZ-om konačno dočekali pravi trenutak da ožive priču o trećem
entitetu i realiziraju ga, bez ogleda na sve moguće posljedice, ili su ga se zapravo odrekli i svjesni
opore realnosti tu priču koriste samo kao političko oružje, taktiku u jačanju vlastitih stranačkih,
predizbornih pozicija. Teško je procijeniti, vjerojatno se radi o kombinaciji postupaka i projekcija,
ali bez ogleda na sve treba realno sagledati kamo vode jedna i druga pozicija. Obje imaju svoje
otvorene navijače i skrivene zagovornike i u Federaciji, u BiH kao cjelini, ali i u RH, EU, a kako
vidimo sada i u SAD. Sudbina Daytona je danas upitnija nego jučer; u svakom slučaju taj se
dokument pokazao uspješnim za zaustavljanje rata na prostorima ex-Yu, ali kao mirovni sporazum
mnogi bi rekli (iznimno) loš, jer je kao osnova bosanskohercegovačkog Ustava generirao niz
negativnih stvari na tamošnjoj političkoj i društvenoj sceni. Samo jedan primjer: Hrvati su
frustrirani što im (i) Bošnjaci biraju člana predsjedništva BiH i stoga ogromna ih većina ne priznaje
Željka Komšića za svog legitimnog predstavnika u tom najutjecajnijem političkom tijelu zemlje i
traže da o svom kandidatu sami odlučuju. Ali, po postojećem Ustavu ništa oko izbora za
Predsjedništvo nije sporno i tako već godinama traju trvenja između Hrvata i Bošnjaka (preciznije
rečeno između HDZ-a i SDA), koji se ne žele odreći prava koje im logikom brojnijeg biračkog
tijela ide na ruku, a proizlazi iz najvišeg zakonodavnog akta. Kako riješiti spor: u korist ostvarenja
općeg interesa valjalo bi se izdignuti iznad osobnih, stranačkih i usko nacionalnih interesa i
sukoba. A, poštivanje izborne volje drugog naroda bio bi dobar znak međusobnog povjerenja,
odnosno da se iskreno žele svladati uzajamne frustracije i strahovi. Na žalost, taj test povjerenja
nacionalističke elite nisu i čini se ni po koju cijenu ne žele položiti i stoga se samo po sebi nameće
pitanje: što se to još u BiH mora dogoditi pa da građani shvate kako upravo kao građani moraju
nešto radikalno učiniti u svoju korist. Valja podsjetiti na jedno staro pravilo Tomaša Masaryka:
kada jedno demokratsko društvo ima probleme, onda ono mora ukloniti te probleme, a ne
demokraciju.

Esej pisao: Jaroslav Pecnik, profesor filozofije i bohemistike

Preuzmite esej u PDF formatu OVDE.